Tragična priča o jednoj od najljepših jadranskih olupina

Jedna od najljepših jadranskih olupina grčki je brod Peltastis u akvatoriju nedaleko Šila na Krku. Stotinjak metara od obale, na dubini od 32 metra dom je mnogim morskim životinjama, te idealan za ronjenje svih kategorija ronilaca. Redovito ga obilaze klubovi iz Šila, Krka, Selca i Crikvenice. Leži pramcem okrenut prema obali otoka Krka.

➡️ Zaron do dvije tisuće godina starih brodova

- On stoji ravno kao da plovi, baš je imao pegulu. Da je išao 50 m lijevo ili desno, bio bi se nasukao. Udario je u jedinu stijenu tamo koja nije duboka, a dno je na 30 metara, objašnjava ekipi HTV-ove emisije More Boris Jelenović, vlasnik Ronilačkog centra "Neptun" Šilo.



Mještani još uvijek pamte noć kada je dospio na dno. Orkanska je bura puhala više od 150 kilometara na sat, kaže Ivo koji je tada bio 14-godišnjak zaljubljen u more.

- Uvijek se sjetim brodoloma kad je bura, kad puše bura, kaže Ivo Car.

Brod je bio na putu prema Rijeci. Krenuo je iz Svetoga Jurja, oglušio se na zabranu isplovljavanja zbog bure.

- Međutim, imali su jednog bolesnog mornara i svakako su htjeli doći do Rijeke, jer je u Rijeci postojao još jedan grčki brod na vezu koji je imao liječnika. Kapetan se odlučio da bi ipak se probio do Rijeke. Jaka bura ga je cijelo vrijeme pratila, na kraju se usidrio ispred Selaca, priča Jelenović.

Bura je bila toliko jaka da ga je, iako je bacio dva sidra s lancima i upalio motore kako bi ostao na mjestu, bura nosila, čega njegova posada vjerojatno nije niti bila svjesna.

- S dva sidra i po 200 m lanca brod je usprkos vožnji motorom polako išao prema Krku. Kad je došao između Klimna i Šila, udario je u stijenu, napravila se rupa i brod je počeo tonuti. To je bilo u 4 ili 5 ujutro. U tom momentu, kapetan Theodoras Belesis naredio je da se svi bace u more i pokušaju spasiti, kaže Jelenović.

A naredio je posadi i da ga svežu za kapetanov most, kako bi, kao što tradicija nalaže, potonuo sa svojim brodom. I tim je činom ušao u legendu. A bura je bila sve jača.


- To je bilo jedno strašno nevrijeme, takvo nepamtljivo nevrijeme je bilo da se nije vidjelo ni Crikvenice čak, koliko je bura bila jaka, velika... Ali moj pokojni nonić s prozora je gledao u more i njemu su se napravila neka svjetla, kaže Ivo Car.

I ta svjetla, koja je djed vidio na samo trenutak, odredila su sudbinu nekolicine pomoraca.

- Kad mi je to rekao, odmah sam krenuo prema prvoj uvali da idem prema Klimnu, da vidim ako je negdje netko nastradao. Pomalo sam pješke išao prema Klimnu i najedanput sam u jednome grmu spazio čovjeka, prisjeća se Car.

Ovome 66-godišnjaku su i danas oči ispunjene suzama kada se sjeti promrzloga grčkoga pomorca. A nakon što se oporavio - Grk je otišao. Vjerojatno želeći zaboraviti Jadransko more, Podvelebitski kanal i Kvarner. Iako razumije, Ivo koji je proživio i doživio mnogo toga u svojih 27 godina plovidbe, ima veliku želju vezanu za taj događaj koji ga prati cijeli život. Želi vidjeti Grka pomorca kojemu je spasio život:

- To bi mi bila najljepša uspomena u životu, kad bi mi on došao i rekao: "Evo mene Ive, tu sam kod tebe". Ja bih rekao: "Svaka ti čast, sretan budi i dalje!"

A tu, kobnu noć, preživjela su samo četiri pomorca. Svi teško ozlijeđeni sa smrzotinama. More je uzelo osam života. I od tada, od te 1968. godine, svake godine mještani bacaju vijenac u more kao spomen na osmero pomoraca. Iako žive uz more, od mora, kažu, more je snaga, snaga koja daje, ali i uzima.